POMORCI I NJIHOV SVIJET

Nema gore stvari nego slušati nezadovoljnog Amerikanca koji je krstarenje platio 500-tinjak dolara i misli da je time kupio farmu s početka 19. stoljeća sa svim robovima koji su tu samo da bi njemu bilo udobno. Industrija putničkih brodova toliko je preplavila more, da se teško zagledati u ocean i ne vidjeti svjetleće lampice iza kojih zapravo blješti kič i strahovita malograđanština.

Na prvi šok se čovjek nekako unaprijed pripremi, znajući da mu fotografije putničkih brodova s Interneta ili doživljaji poznanika niti približno ne mogu dočarati veličinu i veličanstvenost osjećaja kada s dva kofera staneš ispod „diva“ od 50 metara visine i 300 dužine (što bi odgovaralo veličini zgrade od 11 katova) i čekaš nekoga da dođe po tebe i uvede te u sasvim novi, nepoznati svijet. S jedne strane uznemirujuće, a s druge opustajuće jer znaš da nemaš apsolutno nikakvu kontrolu i da se jednostavno valja prepustiti sudbini. Početke moje fotografske karijere na putničkom brodu, na svu sreću, dijelila je mlada 21-godišnja Marina iz Splita koju su za 10-tak dana prebacili na drugi brod, dok je meni budućnost bila zacrtana na dotičnom Grandeur of the Seas, koji pripada jednoj od najvećih svjetskih cruise kompanija, Royal Caribbean.

Sa svojih 28 brodova i 2 nova u izgradnji RCCL dijeli brodove u tri kategorije, a Grandeur po veličini spada u vision klasu, dok veći „divovi“ spadaju u kategoriju voyager brodova. Grandeur, čija je izgradnja koštala oko 350 milijuna dolara, prima oko 1200 putnika i 700 članova posade. Većina vlasništva kompanije nalazi se u dionicama američkih židova, godišnja zarada broji se u milijardama dolara i ponudom destinacija oni pokrivaju gotovo čitavu zemaljsku kuglu. Kompanija je kupila i svoj privatni otok pod nazivom Labadee, koji se nalazi na sjeveru otočja Haiti. Uz RCCL, Carneval, Holland America i još nebrojeno mnogo cruise kompanija danas je gotovo nemoguće odmarati oči na otvorenoj palubi i promatrati ocean, a da se u kadru ne pojavi neki svjetleći hotel, odnosno mini grad.

Prvi susret s „obećanom zemljom“

Baviti se sa svojevrsnom McDonald´s fotografijom u kojoj se u rezultatima rada pojedinih fotografa u timu ne smije vidjeti različitost, pokušati objasniti gojaznim Amerikancima da je, fotografirajući portrete ispred kičastih platnenih pozadina koje oponašaju posljednju noć na Titanicu, fotoaparat samo preslik postojećeg stanja, a da se za ostalo moraju obratiti estetskoj kirurgiji, čovjeka nekad dovede do ludila. Nema gore stvari nego smješkasti se ženi u najboljim godinama s najgorom mogućom kilažom koja ti preko ramena kaže da će kupiti fotografiju samo ako ju napraviš 20 kila mršavijom. A od toga živiš, a nemaš digitalni fotolaboratorij, već prastare mašine koje moraš prihvatiti kao najveće prijatelje. U samim počecima fotografiranja putnika prilikom ukrcaja, primijetila sam da strahovito puno ljudi sjedi u kolicima te mi se probudilo određeno sažaljenje nad količinom invalida koji krstare oceanom. Zbunjenost koja je na meni bila prilično vidljiva, dešavala se svaki put kad bi određena osoba bez problema ustala iz kolica i namjestila se u neku pozu ispred fotoaparata. Tada sam shvatila da ih je većina toliko lijena da im se ne da hodati ili to tjelesna težina ne dopušta. Stoga je sasvim normalno na cesti u Americi vidjeti hrpu takvih kolica koji se reguliraju dalijanskim upravljačem, sa zapiknutom američkom zastavicom koja strši iza naslona.

Pod povećalom Hrvata

Pa ipak, počeci su najljepši i najintrigantniji. Ako uzmemo u obzir činjenicu da na brodu radi oko 70 posto muškaraca i 30 posto žena u raznim odjelima, tada treba shvatiti i činjenicu da je svaka nova individua ženskog roda pod ogromnim povećalom jednih i drugih. Muški dio vreba novi plijen, dok ženski žustro čuva već stečenu lovinu nakon dugotrajne potrage. Marina i ja otkrile smo te čari kada smo prvi puta otišle na crew party. Kako je lijepo bilo u tom čušpajzu od 56 nacija čuti jedno obično: „Dobro veče.“ Netko te razumije i ti nekoga razumiješ. Prva naša zabava među posadom većinom se sastojala od skrivanja iza povećih leđa Hrvata i držanja noktima za ogradu otvorene palube. Mora da su nam se, promatrajući izraz naših lica, Hrvati itekako u početku smijali. Ono što je zanimljivo kad si u tim situacijama žensko jest, da divni naši državljani točno osjećaju da ti je potrebna njihova zaštita, ali da te u isto vrijeme testiraju kakva si i kod kojeg ćeš se prvo slomiti. I što je najbolje ti to znaš, i pokušavaš sa svima ostati u jednakim odnosima, tako da se nitko u tom smislu ne osjeća privilegiranim. Moram priznati da nikada nisam bila ponosnija na državu i ljude kojima moji korijeni pripadaju. Hrvati na putničkim brodovima rade najodgovornije poslove, odnosno pokreću i održavaju brodove i većina ih radi u makini. Koliko god se nama u Hrvatskoj činilo da smo lijeni ljudi i da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u kojoj u sred poslovnog dana ne možeš naći slobodno mjesto u kafićima, promijeni situaciju i vidjet ćeš kako smo itekako radišni i disciplinirani kad nas se dobro plati. Prosječan dan bilo kojeg strojara i oficira izgleda otprilike ovako: Dizanje u 6 ili 7 sati i rad na strojevima ili uredu do 12. Pauza za ručak i sat vremena da čovik „ubi oko“ i onda ponovo najmanje do 6 ili 7 (najčešće dulje). Tu su i noćna dežurstva, gvardije, koje se izmijenjuju svaka 4 sata. Tako da je vremena toliko malo koliko je puno odgovornosti, što znači da od svih destinacija u kojima brod pristaje, naši pomorci možda dva puta tijekom ugovora siđu s broda. A kad je u pitanju odgovornost s kojom se oni snose tu se svaki drugi hotelski odjel na brodu može smatrati kompletno nepotrebnim (zabavljači, fotografi, kurpjei, prodavači…).

Brod mora stići u luku na minutu, što znači da motori moraju presti. Jer ako kasni brod, propadaju svi aranžmani putnika koji su se predbilježili na turističke obilaske mjesta i otoka. Tada se mijenja program svih ostalih odjela na brodu. A nema gore stvari nego slušati nezadovoljnog Amerikanca koji je cruise platio 500-tinjak dolara i misli da je time kupio farmu s početka 19. stoljeća sa svim robovima koji su tu samo da bi njemu bilo udobno. Kada netko pomisli na krstarenje oceanom, najčešće pomisli na jet set i šljokice i ekskluzivu društvenog miljea koji bježi od očiju javnosti. Na žalost, radi se o jeftinim aranžmanima koje si može priuštiti svaki Hrvat s prosječnim primanjima, ako izuzmemo troškove avionske karte. Šljokice da, ali jet set i ekskluziva nikako. Industrija putničkih brodova toliko je preplavila samo more, da se teško zagledati u ocean i ne vidjeti svjetleće lampice iza kojih zapravo blješti kič i strahovita malograđanština. Pravilo u principu glasi: ili ćeš dobro zarađivati na cruisevima od 5-7 dana na Karibima gdje se vrtiš u krug (većinom je to Jamaica, Meksiko i svi otoci koji na filmu sa Johnny Deepom izgledaju savršeno, ali u stvarnosti ti se srce stegne kad vidiš sirotinju ljudi i prirodnih ljepota koje se ne daju usporediti s biserom našeg Jadrana). Ili je zarada loša, ali obiđeš pola svijeta kao što se desilo meni (čitava Skandinavija, Engleska, Francuska, Irska, Rusija, Quebec, Kanada, pa onda Bermude, Meksiko, Jamaica itd).

Na prvom mjestu zaštita okoliša

Naravno, s našim pomorcima i strojarima je sasvim druga priča. Oni imaju dosta povoljne ugovore (3 mjeseca na brodu, tri kući) i fiksna plaća im je više nego solidna, no takvi uvjeti zaista pristaju naporu i odgovornosti posla kojeg obavljaju. Svaki član posade dužan je savladati rukovanje protupožarnim bocama za plastiku, papir, drvo, razne kemikalije i elektroničke sustave. Tako da barem jednom tijednom svi sudjeluju u vježbama spašavanja (boat drill) i bez obzira što je to možda jedini dan i vrijeme u tjednu kada imaš prilike izaći s broda, svi moraju biti prisutni. U slučaju bilo kakvog izlijevanja nepoželjnih tvari u more, na svakom RCCL brodu djeluju mobilne BRAVO grupe za sprečavanje širenja mrlja. Na prvom mjestu prioriteta kompanije RCCL nalazi se sustav zaštite okoliša i to najčešće zbog brojnih potencijalnih tužbi čija se odšteta kreće u milijunskim brojkama.

Robovi 21. stoljeća

Kako preko dana, tako i navečer u jedinstvenim situacijama kada se imaju prilike opustiti, naši oficiri su pod povećalom, pogotovo ženskih putnica ako uzmemo u obzir moć koju ima uniforma. Tu svaki član posade treba biti izuzetno oprezan, jer, kako brodske priče kažu, skoro 30 posto gostiju na brod dolaze zbog sudskih tužbi, od kojih je najčešća sexual hurrastmant (seksualno maltretiranje), na što su Amerikanci vrlo osjetljivi. Postoje striktna pravila za posadu, pogotovo oficire, koja ulazak u putnički prostor dozvoljava samo u uniformi i kojima je dužina brade i kose pravilnikom određena u milimetrima. Dok sjediš u uniformi smiješ otkopčati gumb na sakou, no ako želiš uzeti pepeljaru sa susjednog stola, moraš se ponovo zakopčati. Zbog svih tih banalnih detalja, naši oficiri rijetko ulaze u putnički dio i službene uniforme te radije popiju piće u crew baru u radnom odijelu ili kuhaju domaću morsku „spizu“ u makini.

Jedna od najtežih stvari na putničkim brodovima jest zadržati svoju privatnost. U klaustrofobičnim kabinama s krevetima na kat koje dijeliš s cimericom nemoguće je opustiti se ili tuširati ako ste u isto vrijeme u kabini. Doduše, oficirske kabine su dosta veće i imaju najveću privilegiju – prozor, a samim time prirodnu svjetlost u kabini, koja može biti presudna u dnevnom raspoloženju. Kada radi sedam dana u tijednu, od 10 do19 sati na dan, čovjek izgubi pojam o vremenu i senzibilitetu prolaznosti. Dani nekada prolete, a nekada čovjek ne može vjerovati koliko se satova oko njega zaustavilo.

Tvoja prijašnja naobrazba, životno iskustvo i status apsolutno nikoga ne interesiraju. Po statusu i privilegijama jednak si svima, s Amerikancem kojem je ovo bijeg od neuspjeha na tlu i Filipincem koji sa svojom plaćom uzdržava obitelj od deset članova i na brodu ima tri puta bolje životne uvjete nego kod kuće. Najgora mora su početni treninzi koje svatko novi mora proći kad se ukrca na brod. Tipično američko ispiranje mozga. Shvatljivi i korisni su treninzi koji se tiču sigurnosti i situacija u opasnosti. Ali ova etička sprdačina svaku osobu koja je ikada imala svoj identitet navodi na očajnički smijeh. Procedura je slijedeća: “Ako vam pustimo video prilog koji traje pola sata o etici i toleranciji onda ćete svi kao i ostali pripadnici 56 nacija sa smješkom pozdravljati svoga bližnjega i osjetiti tu prekrasnu harmoniju ljudskih rasa“. Realnost je pokazala potpunu neučinkovitost te metode jer se svaka rasa i skupina drži isključivo za sebe. Svi znaju i osjećaju se zatočenima u zatvoru kojeg ne čuvaju ljudski čuvari (osim Nepalaca koji su većinom miroljubiviji od svakog labradora), već zeleni dolari zbog kojih su svi pristali na sve. Sjećam se kad su meni dragi naši pomorci govorili: “Mala možeš sa svima, ali nemoj da se čuje da si s nekim crnim završila.“ Pa ti puštaj video.

Što se krije iza sedam kora

Teško je zamisliti kako su se nekada pomorci snosili s ovakvim situacijama jer je tehnološki napredak gotovo u potpunosti zamijenio ljudski faktor koji se sve više pretvara u nadgledanje, a sve manje u proizvodnju. Budući da je također većinu svojih rođendana dočekao na brodovima, prisjetio se dobrih starih vremena, kada je biti pomorac bilo sasvim drukčiji stil života i posao nego danas. „Mi smo zaista robovi modernog doba. Živimo u svijetu u kojem za demokraciju nema mjesta i gdje čovjek, da bi uopće opstao na ovom poslu mora imati tvrdu kožu kako bi izdržao sve udarce koje prima. Kada primi dovoljno udaraca i kada mu koža dovoljno očvrsne, najčešće on sam počinje udarati sve koji mu se nađu na putu. Danas je puno teže navigavati nego prije. Tehnologija i kompjuterizacija nas je totalno ohladila i pretvorila u parazite (ne samo pomorce). Osjećaji nam postaju konfuzni i ne znamo se ljudski i prirodno prilagođavati običnom ljudskom odnosu. Takav svijet se nije smio desiti pomorcima. I prije je bilo teško navigavati, ali je bio prisutan osjećaj familijarnosti, što je olakšavalo navigaciju pa se u ta vremena ostajalo kudikamo duže na brodu i čovjek se vraćao kući s jednim potpuno različitim unutarnjim osjećajem.“